http://www.youtube.com/watch?v=x0dMBqtGtOU
If blood will flow when fresh and steel are one
Drying in the colour of the evening sun
Tomorrows rain will wash the stains away
But something in our minds will always stay
Perhaps this final act was meant
To clinch a lifetimes argument
That nothing comes from violence and nothing ever could
For all those born beneath an angry star
Lest we forget how fragile we are
On and on the rain will fall
Like tears from a star like tears from a star
On and on the rain will say
How fragile we are how fragile we are
On and on the rain will fall
Like tears from a star like tears from a star
On and on the rain will say
How fragile we are how fragile we are
How fragile we are how fragile we are...
Saturday, July 19, 2008
Moje malo
Postoje dani kada detalji koje vazda primećujem umeju da bole. Oduvek mi je trebalo malo: malo da se rasplačem, malo da se nasmejem, malo da zasmejem, malo da se povredim, malo za modricu, malo za prijateljstvo, malo za podsticaj, malo za rastanak... tek jedan detalj, tek obična sitnica. Sećam se koliko je tih sitnica bilo u pesmama Ane Ahmatove da se devojčica V. i ja zarozamo... (Miku u ovom trenutku ne smem ni da spomenem!)
Danas sam krajičkom oka u autobusu "uhvatila" malo dijagnoze na jednoj otpusnoj listi. "Disordo personagi..." pisalo je na listu papira koji je držao neobično sitan čovek. Nekako uvučen u svoju nesreću koja je spolja bila obučena u braon sintetičku rolku, neshvatljivo skraćene teget plave štofane pantalone, dokolenice, papuče... Na glavi mu je bio najprljaviji crni kačket. A on... opuštenih mišića od lekova, ali ipak nekako krutog stava. Što sam ga više gledala, sve je više bolelo i moooolila sam bez reči čoveka koji je sedeo do mene da me ni slučajno ne dotakne kada lista svoje novine... ni to ne bih podnela... a onda su se sitnice ređale... ili su možda samo isplivavale iz tog mesta u duši u kojoj se talože boli... slika za slikom... korak po korak... danas je čaurica krhka i nema mi zaklona od sitnica.
Danas nema bega u paralelni svet od snova... nema mogućnosti za beg. Lepota je u oku posmatrača, a meni danas i lepota i grozota dolaze na isti način - bole.
Ostaću da stojim i čekam vetar... da pokrene i donese promene. Ovo je valjda ta druga strana za balans, malo tereta na drugom tasu moje apotekarske vage...
http://www.youtube.com/watch?v=qsTk2xp0nvY
Danas sam krajičkom oka u autobusu "uhvatila" malo dijagnoze na jednoj otpusnoj listi. "Disordo personagi..." pisalo je na listu papira koji je držao neobično sitan čovek. Nekako uvučen u svoju nesreću koja je spolja bila obučena u braon sintetičku rolku, neshvatljivo skraćene teget plave štofane pantalone, dokolenice, papuče... Na glavi mu je bio najprljaviji crni kačket. A on... opuštenih mišića od lekova, ali ipak nekako krutog stava. Što sam ga više gledala, sve je više bolelo i moooolila sam bez reči čoveka koji je sedeo do mene da me ni slučajno ne dotakne kada lista svoje novine... ni to ne bih podnela... a onda su se sitnice ređale... ili su možda samo isplivavale iz tog mesta u duši u kojoj se talože boli... slika za slikom... korak po korak... danas je čaurica krhka i nema mi zaklona od sitnica.
Danas nema bega u paralelni svet od snova... nema mogućnosti za beg. Lepota je u oku posmatrača, a meni danas i lepota i grozota dolaze na isti način - bole.
Ostaću da stojim i čekam vetar... da pokrene i donese promene. Ovo je valjda ta druga strana za balans, malo tereta na drugom tasu moje apotekarske vage...
http://www.youtube.com/watch?v=qsTk2xp0nvY
Subscribe to:
Comments (Atom)

