Wednesday, November 5, 2008

Neverovatno...



... koliko je lepo putovati. Naročito ako imate s kim, ako imate cilj ili još bolje - ako ga nemate!

Priču o putovanjima počinjem u ona vremena kada je železnica značila mnogo. Moj deda bio je radnik na železnici i kako tvrde mnogi članovi moje porodice bio je veoma izričit kada se biralo prevozno sredstvo u putovanjima. Moj tata, te tetke i stričevi bili su žrtve ovakvog dedinog stava ali on bosanski zadrto nije odustajao od svoje vere u njegovo kraljevsko visočanstvo - voz! Čim se osamostalio moj tata je izričito odbijao da putuje vozom. Uvek je, s pravom, birao autobus i tu ljubav preneo na mene. Ja sam kao devojčica, kad god putujem negde sa roditeljima neumorno pevala u autobusu. Nekada tiho a nekada nadahnuto (:)) i nije me bilo sramota, bila mi je uživancija!

Vozom sam putovala samo jednom i to ni manje ni više nego u Leskovac. Odlazak u taj grad i nije bio naročita avantura. Zapravo avantura se dogodila u danu koji je prethodio putovanju: Jelena i ja smo položile prvi ispit na fakultetu, gledale "Čudesnu sudbinu Amelije Pulen", šopingovale na sitno u gradu, pričale u Knezu, ćutale na Kališu i uveče krenule na put. Povratak iz LE za BG definitivno može poneti titulu vozne avanture. Kupe i raspored sedišta prosto mame na komunikaciju a to u koju ćete se pričaonicu uključiti zavisi od vaše mogućnosti da procenite ljude. Ja sam se zatekla usred razgovora koji su u životu održavali čovek koji je imao nekoliko ljutih paprika u ruci (i džak babura iznad sedišta), žena koja se vraćala iz Kosovske Mitrovice gde je specijalno pošla e da bi kupila varjače kakvih nema u Beogradu, čovek koji je dremao i zaudarao na alkohol i čovek koji je ćutao. U početku mi je bilo zanimljivo i dovoljno samo da ih slušam, u stvari, bivalo mi je sve zanimljivije pa sam se i sama uključila u razgovor ni o čemu: kuda ide ovaj svet, odakle smo, tragične te neobično sretne životne priče onih koje poznajemo (možda je poneka i bila lična, uvijena u oblandu uvoda "a jedan moj prijatelj..."). Čovek koji ćuti i dalje je ćutao. Štrčao je u toj gomili larmadžija svojim pasivnim učešćem u našem razgovoru - slušao ga je. Kada su konačno svi utihnuli posle nekoliko sati, on i ja smo započeli priču i završili je u Beogradu. Svako je otišao na svoju stranu a ja ostala zapanjena nad činjenicom da poznaje topograiju apsolutno svakog ćoška svih mesta oko Beograda, kao i samu prestonicu. Način na koji se smeši dok priča šta je sve radio u Parizu i kako mu se brkovi izviju dok objašnjava šta je to "balkanska tragedija". Tek kad smo se rastali ja sam, da li zbog voza, da li zbog njegovih priča, zaključila da je on špijun! Posle toga, posle takvog susreta i takvog sagovornika, pomislih da bi bilo besmisleno putovati vozom.

Magija vožnje železnicom dovela je do toga da baš u vozu, u jednom kratkom susretu u kom nisu izgovorili jedno drugom ništa osim imena i ponekih beznačajnih podataka o sebi jedna moja drugarica upozna svog muža!

Sada najviše na svetu volim da se vozim avionom! Pomalo zbog vožnje, a mnoooogo više zbog cilja koji imam.

Volim i noćnu vožnju sa M, dok svira neka muzika. Iako obično pevam dok on vozi, noću se ućutim. Samo nađem adekvatnu muziku... gledam u prizore koji promiču ili jednostavno, gledam u njega.

I to je moja kratka priča o kotrljanju. :)

Imate li vi neku zanimljivu da podelite sa mnom?